Velid Gagula, konjičanin i kroničar je ovo objavio na fb a ja dijelim ovdje s vama:
U DEDE JE RIJEČ DUKAT
Oženio se neki bogati mladić. Čim se oženio i noć prenoćio sa ženom, odmah je sljedeći dan otišao u svijet da nešto zaradi. Lutao je i lutao po svijetu, ponešto radio i zaradio, da bi to opet potrošio. Kako su godine prolazile više nije mislio na ženu, vjerovao je da je ona napustila njegovu kućicu i udala se za drugog, nije joj se nikada javljao.
Nakon dvadesetak godina poželi da se vrati u svoje mjesto u kome nije imao nikoga bližnjega. Od sve ušteđevine imao je tri ušparana dukata. Putujući tako zakonači u jednom selu. Domaćin ga vrlo lijepo dočeka. Među čeljadima odmah je zapazio jednog starog dedu koji čitavu večer nije riječ progovorio. Pitao je šta je to dedi pa ništa ne govori. Odgovorili su mu da je u njega riječ dukat i da jedino tako govori, ko mu plati.
Putnika je sada zainteresovalo kako to da dedina riječ može da vrijedi dukata. Odluči da dedi dadne dukat da mu što mudro kaže. Zato rekne starcu: "Evo ti starino dukat, reci mi nešto". Starac podigne glavu i svoju bijelu bradu i rekne mu: "Zapamti sinak ovo, gdje god je mnogo mlađa žena od muža nemoj tu konačiti". Starac to reče, obori glavu preda se i ušuti.
Putniku se to šta ne učini posebno što je rekao i zažali za dukatom. Sve je razmišljao da mu da i drugi dukat neće li mu što bolje i vrijednije reći. Zato se obrati starcu riječima: "Reci mi još štogod, evo ti i drugi dukat. Stari opet podiže glavu i izusti: "Kojoj vodi ne znaš gaza, nemoj ići preko nje" i zašuti.
Ni ova starčeva besjeda se putniku ne učini vrijednom, pa će starcu: "Reci mi i treću, evo ti i moj treći posljednji dukat". Starac mu sada reče: " Nemoj biti nagal u donošenju važnih odluka, prvo dobro promisli", i dodade: "biće ti korisne ove moje riječi ako ih se budeš pridržavao".
Poslije večere i sijela legoše da spavaju, ali putniku nikako san na oči. Stalno mu pred očima i na san izgubljeni dukati. Ujutro je nastavio put dalje. Putujući i praveći konake obre se jedno veče u nekom gradu. Našao se u nezgodnom položaju, nema novaca da plati han, vani nije mogao od hladnoće. Bi primoran da zamoli nekoga za konak. Upadne u jedno dvorište u kome zateče jednog starca i ženu, zapita ih bi li mogao kod njih prenoćiti. Žena odmah reče da nema gdje kod njih prenoćiti, ali je starac počne ubjeđivati da ga puste u kuću da noći s obzirom da je putnik i siromah. Žena se odobrovolji da ga puste u kuću na konak i za spavanje mu pripreme mjesto na hodniku pod stepeništem, čime se putnik zadovolji. Putnik se tada sjeti one dedine besjede "gdje god je mnogo mlađa žena od muža nemoj tu konačiti", ali se eto namjerio tako i bilo je kasno da to ne radi, i kako je bio umoran brzo ga je savladao san.
U neko doba noći probudi putnika nečije lagano kucanje na kućna vrata. On na to načuli uši. Nakon kucanja žena izađe iz sobe, polako pređe preko hodnika, osluhnu i čuje kako putnik hrče od umora i slatko spava, zatim otvori vrata za nekim čovjekom i opet ih zatvori. Čovjek skine đubu (ogrtač), a žena je prihvati, uvede ga u neki halvat i zatvoriše vrata. Putnik je u polumraku ocijenio da je ovaj noćni gost ugledan čovjek, da je ljubavnik ove mlade domaćice, i povezujući dedin savjet nadao se kakvom belaju. Zato je ustao, naslonio uho na halvatska vrata, uvjerio se da se mlada žena i efendija nalaze u velikoj zabavi i raspoloženju, prišao je efendijinoj đubi i svojim nožem ispod rukava izdubio manji krug čohe, stavio je u džep. Vratio se i legao na svoje mjesto. Iza drugih pijevaca vrata se polako otvoriše i oboje osluhnuše i utvrdiše da putnik spava tvrdim snom. Sada je žena nagovorila efendiju da odu i ubiju starca - njenog muža i da za to optuže njihovog putnika. Nakon oklijevanja ljubavnik pristane i odoše u sobu. Kroz pola sata žena provali iz svoje sobe na hodnik i u dvorište, glasno vičući: "Kuku meni musafir (putnik) mi zaklao muža". Nakon peripetija sa vlastima i sa sudom putnik je uspio zahvaljujući komadu čohe izrezanog iz đube da dokaže svoju nevinost, a da osude prave krivce. Putnik se sada uvjerio da dedina riječ nije bila skupa.
Tako putujući jednog dana naiđe na veliku rijeku, na kojoj nema nigdje mosta. Vidi da je rijeka duboka i na um mu padne ona dedina "kojoj vodi ne znaš gaza ne idi preko nje". Dok je on tako razmišljao do njega dođe jedan spahija jašući bijesnog konja. Vidjevši njega kako stoji i razmišlja kako i kuda da pređe rijeku, rekne mu šta se misliš, uhvati se konju za rep. Natjera konja preko rijeke i to
pokaza. Spahija je u dubokoj rijeci spao s konja i kako nije znao plivati odmah je potonuo, a konj se vratio nazad na obalu. Putnik ga uhvati za uzdu, kada ima šta vidjeti: čemeri dukata, nakita, oružja, odjeće, hrane. Po svemu izgleda to je bio neki bogati spahija koji se s dugog putovanja vraćao kući. Sada mu na um ponovo padne dedin savjet i bi mu drago što ga se ovog puta pridržavao.
Napokon se "stari mladoženja" približavao svom selu. Svjetla su u kućama žmirkala i iznenadio se da je u svojoj kućici vidio svjetlo jer je vjerovao da je ona srušena ili napuštena. Sada je tek bio uzbuđen i znatiželjan. Sklonio je konja i vezao ga pod jedno drvo, stao oprezno pod prozor i diskretno provirio. Ugledao je i prepoznao svoju ženu kako sjedi na sećiji i češlja kosu nekome muškarcu koji joj je glavu na koljena naslonio. Htjedne odmah da trgne za oružjem i ubije tog muškarca i ženu, ali mu istovremeno na um padne ona dedina, pa zato promijeni odluku.
Čovjek priđe na kućna vrata i poviče: "O domaćine!". Žena otvori vrata, a stranac je upita bi li mogao prenoćiti. Žena kaže da se dogovori sa sinom. Ode i vrati se, odgovori da može kod njih prenoćiti. Prema strancu su se veoma dobro ophodili, pogostili ga sa onim što su imali. Iza večere putnik počne razgovor da sazna mnogo toga. Žena je pričala o selu, komšijama, o tome kako se udala i za koga, kako joj je muž odmah otišao u svijet da zaradi i da joj se za 20 godina nije vratio, niti šta znade za njega, da li je živ ili mrtav. Žena je zatim rekla da je s tim čovjekom zanijela i rodila i odgojila svoga sina. Rekla je da je radi siromaštva teško živjela sa djetetom i da sada zahvaljujući sinu mnogo bolje žive.
Putnik je bio ponosan na ovo što je čuo, na vrijednu i poštenu ženu i lijepog i čestitog sina, otkrio je karte i rekao da je on njen muž, sinu da je on njegov otac. Nastalo je grljenje i ljubljenje, pravo veselje. Bilo je i suza radosnica. Izašao je u baštu i doveo konja sa svim blagom koje je imao i to sve unio u kuću. Za kratko vrijeme je napravio dobru kuću, živio sa ženom i sinom pun radosti i zadovoljstva. Postao je bogat, najbogatiji u selu.
Dedin savjet mu je pomogao da se smiri i obogati.
Oženio se neki bogati mladić. Čim se oženio i noć prenoćio sa ženom, odmah je sljedeći dan otišao u svijet da nešto zaradi. Lutao je i lutao po svijetu, ponešto radio i zaradio, da bi to opet potrošio. Kako su godine prolazile više nije mislio na ženu, vjerovao je da je ona napustila njegovu kućicu i udala se za drugog, nije joj se nikada javljao.
Nakon dvadesetak godina poželi da se vrati u svoje mjesto u kome nije imao nikoga bližnjega. Od sve ušteđevine imao je tri ušparana dukata. Putujući tako zakonači u jednom selu. Domaćin ga vrlo lijepo dočeka. Među čeljadima odmah je zapazio jednog starog dedu koji čitavu večer nije riječ progovorio. Pitao je šta je to dedi pa ništa ne govori. Odgovorili su mu da je u njega riječ dukat i da jedino tako govori, ko mu plati.
Putnika je sada zainteresovalo kako to da dedina riječ može da vrijedi dukata. Odluči da dedi dadne dukat da mu što mudro kaže. Zato rekne starcu: "Evo ti starino dukat, reci mi nešto". Starac podigne glavu i svoju bijelu bradu i rekne mu: "Zapamti sinak ovo, gdje god je mnogo mlađa žena od muža nemoj tu konačiti". Starac to reče, obori glavu preda se i ušuti.
Putniku se to šta ne učini posebno što je rekao i zažali za dukatom. Sve je razmišljao da mu da i drugi dukat neće li mu što bolje i vrijednije reći. Zato se obrati starcu riječima: "Reci mi još štogod, evo ti i drugi dukat. Stari opet podiže glavu i izusti: "Kojoj vodi ne znaš gaza, nemoj ići preko nje" i zašuti.
Ni ova starčeva besjeda se putniku ne učini vrijednom, pa će starcu: "Reci mi i treću, evo ti i moj treći posljednji dukat". Starac mu sada reče: " Nemoj biti nagal u donošenju važnih odluka, prvo dobro promisli", i dodade: "biće ti korisne ove moje riječi ako ih se budeš pridržavao".
Poslije večere i sijela legoše da spavaju, ali putniku nikako san na oči. Stalno mu pred očima i na san izgubljeni dukati. Ujutro je nastavio put dalje. Putujući i praveći konake obre se jedno veče u nekom gradu. Našao se u nezgodnom položaju, nema novaca da plati han, vani nije mogao od hladnoće. Bi primoran da zamoli nekoga za konak. Upadne u jedno dvorište u kome zateče jednog starca i ženu, zapita ih bi li mogao kod njih prenoćiti. Žena odmah reče da nema gdje kod njih prenoćiti, ali je starac počne ubjeđivati da ga puste u kuću da noći s obzirom da je putnik i siromah. Žena se odobrovolji da ga puste u kuću na konak i za spavanje mu pripreme mjesto na hodniku pod stepeništem, čime se putnik zadovolji. Putnik se tada sjeti one dedine besjede "gdje god je mnogo mlađa žena od muža nemoj tu konačiti", ali se eto namjerio tako i bilo je kasno da to ne radi, i kako je bio umoran brzo ga je savladao san.
U neko doba noći probudi putnika nečije lagano kucanje na kućna vrata. On na to načuli uši. Nakon kucanja žena izađe iz sobe, polako pređe preko hodnika, osluhnu i čuje kako putnik hrče od umora i slatko spava, zatim otvori vrata za nekim čovjekom i opet ih zatvori. Čovjek skine đubu (ogrtač), a žena je prihvati, uvede ga u neki halvat i zatvoriše vrata. Putnik je u polumraku ocijenio da je ovaj noćni gost ugledan čovjek, da je ljubavnik ove mlade domaćice, i povezujući dedin savjet nadao se kakvom belaju. Zato je ustao, naslonio uho na halvatska vrata, uvjerio se da se mlada žena i efendija nalaze u velikoj zabavi i raspoloženju, prišao je efendijinoj đubi i svojim nožem ispod rukava izdubio manji krug čohe, stavio je u džep. Vratio se i legao na svoje mjesto. Iza drugih pijevaca vrata se polako otvoriše i oboje osluhnuše i utvrdiše da putnik spava tvrdim snom. Sada je žena nagovorila efendiju da odu i ubiju starca - njenog muža i da za to optuže njihovog putnika. Nakon oklijevanja ljubavnik pristane i odoše u sobu. Kroz pola sata žena provali iz svoje sobe na hodnik i u dvorište, glasno vičući: "Kuku meni musafir (putnik) mi zaklao muža". Nakon peripetija sa vlastima i sa sudom putnik je uspio zahvaljujući komadu čohe izrezanog iz đube da dokaže svoju nevinost, a da osude prave krivce. Putnik se sada uvjerio da dedina riječ nije bila skupa.
Tako putujući jednog dana naiđe na veliku rijeku, na kojoj nema nigdje mosta. Vidi da je rijeka duboka i na um mu padne ona dedina "kojoj vodi ne znaš gaza ne idi preko nje". Dok je on tako razmišljao do njega dođe jedan spahija jašući bijesnog konja. Vidjevši njega kako stoji i razmišlja kako i kuda da pređe rijeku, rekne mu šta se misliš, uhvati se konju za rep. Natjera konja preko rijeke i to
pokaza. Spahija je u dubokoj rijeci spao s konja i kako nije znao plivati odmah je potonuo, a konj se vratio nazad na obalu. Putnik ga uhvati za uzdu, kada ima šta vidjeti: čemeri dukata, nakita, oružja, odjeće, hrane. Po svemu izgleda to je bio neki bogati spahija koji se s dugog putovanja vraćao kući. Sada mu na um ponovo padne dedin savjet i bi mu drago što ga se ovog puta pridržavao.
Napokon se "stari mladoženja" približavao svom selu. Svjetla su u kućama žmirkala i iznenadio se da je u svojoj kućici vidio svjetlo jer je vjerovao da je ona srušena ili napuštena. Sada je tek bio uzbuđen i znatiželjan. Sklonio je konja i vezao ga pod jedno drvo, stao oprezno pod prozor i diskretno provirio. Ugledao je i prepoznao svoju ženu kako sjedi na sećiji i češlja kosu nekome muškarcu koji joj je glavu na koljena naslonio. Htjedne odmah da trgne za oružjem i ubije tog muškarca i ženu, ali mu istovremeno na um padne ona dedina, pa zato promijeni odluku.
Čovjek priđe na kućna vrata i poviče: "O domaćine!". Žena otvori vrata, a stranac je upita bi li mogao prenoćiti. Žena kaže da se dogovori sa sinom. Ode i vrati se, odgovori da može kod njih prenoćiti. Prema strancu su se veoma dobro ophodili, pogostili ga sa onim što su imali. Iza večere putnik počne razgovor da sazna mnogo toga. Žena je pričala o selu, komšijama, o tome kako se udala i za koga, kako joj je muž odmah otišao u svijet da zaradi i da joj se za 20 godina nije vratio, niti šta znade za njega, da li je živ ili mrtav. Žena je zatim rekla da je s tim čovjekom zanijela i rodila i odgojila svoga sina. Rekla je da je radi siromaštva teško živjela sa djetetom i da sada zahvaljujući sinu mnogo bolje žive.
Putnik je bio ponosan na ovo što je čuo, na vrijednu i poštenu ženu i lijepog i čestitog sina, otkrio je karte i rekao da je on njen muž, sinu da je on njegov otac. Nastalo je grljenje i ljubljenje, pravo veselje. Bilo je i suza radosnica. Izašao je u baštu i doveo konja sa svim blagom koje je imao i to sve unio u kuću. Za kratko vrijeme je napravio dobru kuću, živio sa ženom i sinom pun radosti i zadovoljstva. Postao je bogat, najbogatiji u selu.
Dedin savjet mu je pomogao da se smiri i obogati.
2 komentari:
Divna prica.Hvala sto si podelila sa nama.Narodne mudrosti su cesto prave mudrosti;)
a joj, ja sam rodom od Konjica i moja nena mi je pricala ovu pricu kad sam bila mala
Objavi komentar