srijeda, 14. ožujka 2012.

Drvena zdjelica



Jamčim da ćete se sjetiti ove priče o Drvenoj zdjeli i sutra, i za tjedan dana, za mjesec dana, za godinu dana.
Krhki starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je blagovala zajedno za stolom. No staračke drhtave ruke i gubitak vida bile su razlogom poteškoća za vrijeme jela... Zrna graška su pala sa žlice na pod. Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu. "Moramo nešto učiniti s ocem," rekao je sin. Dosta mi je ovog prolijevanja mlijeka, bučnog jedenja, i hrane po podu." Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je ostatak obitelji uživao u večeri.
Nakon što je djed polupao tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kada bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad je bila suza u njegovom oku dok je sjedio sam. Još uvijek su jedine riječi koje su imali za njega bile oštre opomene kada bi mu pao tanjur ili je prosuo hranu.
Sve je to četverogodišnjak promatrao u tišini.
Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drva na podu. Upitao je dijete slatko, "Što radiš?“ Isto tako slatko dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete jesti kada ja odrastem.“ Četverogodišnjak se nasmiješio i otišao natrag na posao.
Ove riječi su tako pogodile roditelje da su ostali bez teksta. Suze su počele potocima teći niz njihove obraze... Iako nisu izgovorili niti jednu riječ, znali su što moraju učiniti. Tu je večer muž uhvatio djedovu ruku i nježno ga doveo natrag za obiteljski stol. Sve ostale dane jeo je svaki obrok s obitelji. A iz nekog razloga, činilo se da ni muž ni žena nisu brinuli kada je pala vilica, kada se mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.

6 komentari:

Masatera kaže...

Krasna priča, često ju srećemo u životu samo što se nekad ne obaziremo..

Branka - byB kaže...

Ova priča mi svaki put stvori knedlu u grlu i suzu u oku. Zbilja je čovjek ne može zaboraviti, a najviše je upečatljivo to što je tako realna i životna.

Spontana kaže...

na ovu pricu,od knedli u grlu,najbolje je odsutiti.Predivna,istovremeno pretuzna.Poucna..za mladje narastaje koji misle da nece ostariti.
Mene zaboli kad djeca svoje roditelje zovu STARCI :(
Zasto starci,pa nisu bili starci kad njih radjali su.A i oni(djeca) bit ce starci.Valjda ce se tada sjetiti..ali kasno.Moji sinovi mene zovu onako kako i osjecaju prema meni: mama :)

Κάθαρσις kaže...

Podsjetila si me na tu priču. Ulovim se kako sam nestrpljiva sa svojim roditeljima: te ne čuju, te ne spuste slušalicu telefona, te ovo, te ono .... A onda u jednom trenutku velim sama sebi: prestani, stari su, najvažnije je da su još uvijek tu; tko zna kakva ćeš ti biti za nekih 20 ili više godina! Starost je ružna, ali sve je ružnije kada nema strpljenja i razumijevanja.

Gordana kaže...

Hvala za ovu pricu.

Maja kaže...

Hvala ti za vou priču Snježeo!! Ponekad nemamo tolerancije jedni prema drugima sve dok se ne nađemo u takvim situacijama kada trebaš "stati na loptu" i razmisliti o tome gdje žuriš u životu, tko su ti i što su ti prioriteti. Prijatelji, zdravlje, obitelj...

Objavi komentar