Koczy - eva česma u Konjicu i šta bi naši političari uradili???

Pored ove česme sam prošla nebrojeno puta. Ovaj znak na njoj je znak, numera jedinice garnizona u Knjicu, regimente kojoj je pripadao. Nalazi se ispod Repovačke džamije a na početku Suhog dola gdje je moja pokojna baka stanovala. Nisam ništa znala o njoj do prije neki dan a pročitala sam na fb. Priču o njoj je objavio Velid Gagula!

Priča ide ovako:
"1894. godine gradonačelnik Konjica je bio Drače M. inače rođeni Mostarac, a u Konjicu se bavio trgovinom. Služiti vojsku nikada nije bilopopularno pa ni u to vrijeme. Mnogi roditelji su se obaraćali Drači da im pomogne kod komšije na viziti i on je mnogima pomogao uz dobar bakšiš. Za takvu rabotu se saznalo, to je saznao i predstojnik Kotarskog ureda Koči (Koczy) i osjećao je moralnu krivicu što mu je i sam nesvjesno pomagao i dao ga je na Okružni sud u Mostar.
Međutim, za vlaszi Austro - Ugarske je ovaj slučaj korupcije bio veliki kiks, čak i za kotarskog predstojnika Kočija, što se desio na njgovu terenu, pa su ga premjestili u Bihać. U istražnom zatvoru Mostar, Drače se branio i pravdao, da je čak Koči primio kući mito, da mu je on u nekoj toj raboti poslao jagnje. Kada je traženo objašnjenje od Kočija, on je to pobijao, ali njegova žena je potvrdila da joj je Drače jednom polsao sadrto jagnje i da mu ona to nije rekla.
Koči je bio Mađar, grof, pravnik po struci, plemić-grof u njegovom mjestu, obavljao je dužnost predstojnika bez ikakve naknade, za čast, a sada eto saznaje da je suučesnik Drači u njegovoj prljavoj raboti. Uzeo je revolver i izvršio samoubojstvo. Žena mu je bila iz Srbije i kada je vidjela da je i sama kriva toj tragediji nesvjesno primivši taj poklon skočila je u rijeku Unu."

Ovo sam pročitala ima nekoliko dana. Stalno razmišljam o tome. Mislim si nešto kada bi neki ljudi postupili kao Koči i njegova žena, pa .... ostali bismo bar bez četvrtine stanovništva.... što je strašno...

Koliko su korupcija i mito staršni, možda bolje znaju ljudi koji žive u malim sredinama.
Koliko si neki ljudi uzimaju za pravo upravljati našim životima samo iz svog koristoljublja za mene je katastrofa..
Ne smijem više pisati o ovome najviše radi sebe jer raste mi tlak:(((

Kako se riješiti budale:)))

Baš i ne volim pratiti i niti pisati o političkoj situaciji u lijepoj našoj.
Pogotovo ne volim pisati niti čitati o uvjetno rečeno slavnim osobama.

Što se mene tiču njihovi životi! Mislim da su im isprazni i bijedni....
To je moje mišljenje.
Ali, zapelo mi je za oko čitajući na netu (novine ne kupujem) o podijeli imovine među supružnicima Kerum.

Jedino što mi je palo na pamet je: Blago ženi (bivšoj, ne sjećam se njenog imena i baš me briga kako se zove), riješila se budale i dobila ogromnu lovu:)))

Sirotinjo i Bogu si teška

Danas sam bila svjedok jednog prizora u samoposluzi našega velikog trgovačkog lanca.
U tu samoposlugu rijetko ulazim ali pošto nije bilo nečega što sam tražila u svojoj kvartovskoj, a usput budi rečeno, bilo je na akciji, moj muž je rekao da toga obično bude u ovoj drugoj.
I dok smo se mi predomišljali kod frižidera gospođa nas je zamolila samo za malo vremena da bi poslužila čovjeka iza nas. Nisam obraćala pažnju puno ali, on nije ništa tražio, bilo mi je malo čudno a ona ga poslužuje?!
Poslije nam je objasnila (meni i mom mužu) kako taj čovjek svaki dan dođe i traži sendvič jer je gladan. Više ni ne traži, nego ona kada ga ugleda da mu sendvič a blokić ostavi na svom ormariću i plati ga kada pođe doma.
Zamolila sam je da mu ja ovaj put platim taj sendvič ... nevoljko je pristala.
Vrlo često smo svi svejdoci ove tuge našega doba, ljudi koji nemaju što jesti. Znam, ima pučka kuhinja, ali ...
I svaki dan sama sa sobom vodim bitku, kupujem po akcijama, ubiše me akcije... Znam nije to ništa loše, ali najteže od svega mi je ovih dana koliko moj sin ne može dobiti nikakav posao. Završio je fakultet, traži posao u svojoj struci ali i bilo kakav u sezoni. Je li toliko nesposoban naći sebi posao ili je to nešto drugo. A toga drugog i mojih razmišljanja ima za cijeli jedan veliki post.

Kako živimo?!

Istinita priča.
Priča meni jedan momak ovako nekako:
- Mi dobro živimo!!!
- Kako?
- Pa, ovako: Imamo 200 ovaca. Godišnje za svaku ovcu dobijemo po 100 kn poticaja, to je ukupno 20000 kn.Sada, u proljeće, imamo i oko 180 janjaca , svako janje je 100 eura, bude ih i u jesen ali manje.
Pravimo sir iz mišine (mješine), ukupno godišnje oko 700 - 800 kg. Kilogram sira košta 150 kn. Prodamo ga za mjesec dana.
Osim toga prodajemo gnojivo (ovdje kažu đubar), sada ga imamo vrijednosti 1000 eura.
(I još imamo socijalnu pomoć i dječiji doplatak!)
Pa, izračunajte!?
Sve ovo ima i troškova, cijenim taj rad, to je rad svaki dan, bez odmora, vikenda!
Isplati li se?
Što mislite?

Jesam li ja luda ili je cijeli svijet lud?

Danas je u Kninu krizma (ne znam ni kako se to piše s velikim ili malim slovom).
I uvijek se pitam kada je taj dan jesam li ja luda ili je cijeli svijet lud.
Ne mogu shvatiti toliko spremanje, toliku gungulu oko jedne tako obične i normalne krizme. Zar je potrebno skupljati toliko ljudi, praviti tolika salvlja, ko je željan toliko hrane, kolača, mesa...
Ne razumijem.
Za moj pojam to je primitivno, sve je čisti interes, previše napora, strke,...
Zar se ne možemo družiti povodom običnih dana, obilaziti se, nazvati, razgovarati, zar nam treba krštenje, krizma, pričest, sahrana, svadba da bismo se sastali. U kakve smo se to mi ljude pretvorili?
A tek darovi. Neki dan sam čitala da je najmanji dar u vrijednosti od 100 eura (najbolje bi bilo novce dati). Razgovaram ja sa svojim učenicima o tome i pričaju npr. kako se roditelji zaduže sve to organizirati a slavljenik sebi kupio motor od novca koji je dobio za dar, laptop, i sl. A vi se mama i tata, da prostite JBT:)))

I moja djeca su se krizmala ali od toga nisam pravila narodno veselje samo jedan svečani ručak za kuma i njegovu obitelj. I mogu reći da je bilo ugodno, opuštajuće, ...
Ma nema u mene nikada tako velikog okupljanja, ja nisam ni svadbu imala, samo jedno pristojno vjenčanje i ručak za nas 5 (osim mene i mog Zlatana bili su kumovi Bora i Nedžad i prijatelj sada nažalost pokojni Vrankić). Bilo je izvrsno!

I zar ne bi bilo ljepše danas otići na Slapove Krke (slika na početku)!

Jesam li trebala šutiti?

I vrapci na grani znaju da sam 21.5.2009. slomila kuk. Operirana sam, ugrađena mi je proteza, TEP kako to doktori kažu.
U bolnici sam ostala ukupno 20 dana od čega sam 5 dana čekala operaciju.
Nisam više ni u što sigurna, više nikomu ne vjerujem, zašto sam čekala toliko. Navodno radi moje krvne grupe (B, Rh negativna). Ali, kako sam tu istu krv dobila kada su se moji prijatelji angažirali. Je li to bio prvi upitnik ili poziv na uzbunu a ja ga nisam primjetila?
Iz bolnice sam izašla na dvije štake, bez ikakve rehabilitacije osim što su me naučili hodati na štakama i nekoliko vježbica odraditi.
Bolnica ima odjel fizijatrije ali ja ga nisam ni vidjela.
Dobila sam otpusno pismo u kojemu se preporuča daljnja rehabilitacija u toplicama.
Naravno, sve smo te papire predali (moj muž, naravno da ja nisam mogla ni doći do HZZO).
Trebalo je točno 31 dan od mog izlaska iz bolnice, odobrenja HZZO do dobivanja termina za toplice: 3 1. 2010.
Za mene je to bio šok, poziv na nastavak liječenja 8 mjeseci poslije operacije!!!!

I što sam mogla, žaliti se! I žalila sam se onako nadobudno kao da sam balavica, kao da nisam svjesna gdje živim.
I na kraju dobijem odbijenicu i za onaj već dobiven termin.... Šta kažete na to?
Nisam znala što ću?
Odem kod naše fizijatrice i ona je šokirana i frustrirana odlukama Povjerenstva HZZO (tada, a sada je povjerenice) i jedino što mi je mogla preporučiti je ići na more i plivati što više.
I, hvala Bogu na mom dragom bratu koji mi je omogućio 3 puna tjedna mora i mojoj sestri koja mi je tada bila velika pomoć pa sam malo ojačala i stala na svoje noge.
Ali, pišem to frustrirana svojim tijekom bolesti.

Zašto svi poslije operacije kuka idu direktno iz bolnice u toplice a ja ne?
Zašto su mi i drugi put na prijedlog ortopeda odbili toplice s obrazolženjem da sam dobro.
Zašto je moj kolega dobio toplice za puknuće tetive (operiran neposredno poslije mene) a ja ne?
Nadalje, meni je ostala noga duža, vidno šepam i sa uloškom. Jedan mišić (gluteus maximus) je potpuno atrofirao, noga je na nekim mjestima uža i za 2, 5 cm.

Jesam li trebala šutiti?
Ili jesam li nekomu trebala dati novaca?
Komu?