Danas je u Kninu krizma (ne znam ni kako se to piše s velikim ili malim slovom).
I uvijek se pitam kada je taj dan jesam li ja luda ili je cijeli svijet lud.
Ne mogu shvatiti toliko spremanje, toliku gungulu oko jedne tako obične i normalne krizme. Zar je potrebno skupljati toliko ljudi, praviti tolika salvlja, ko je željan toliko hrane, kolača, mesa...
Ne razumijem.
Za moj pojam to je primitivno, sve je čisti interes, previše napora, strke,...
Zar se ne možemo družiti povodom običnih dana, obilaziti se, nazvati, razgovarati, zar nam treba krštenje, krizma, pričest, sahrana, svadba da bismo se sastali. U kakve smo se to mi ljude pretvorili?
A tek darovi. Neki dan sam čitala da je najmanji dar u vrijednosti od 100 eura (najbolje bi bilo novce dati). Razgovaram ja sa svojim učenicima o tome i pričaju npr. kako se roditelji zaduže sve to organizirati a slavljenik sebi kupio motor od novca koji je dobio za dar, laptop, i sl. A vi se mama i tata, da prostite JBT:)))
I moja djeca su se krizmala ali od toga nisam pravila narodno veselje samo jedan svečani ručak za kuma i njegovu obitelj. I mogu reći da je bilo ugodno, opuštajuće, ...
Ma nema u mene nikada tako velikog okupljanja, ja nisam ni svadbu imala, samo jedno pristojno vjenčanje i ručak za nas 5 (osim mene i mog Zlatana bili su kumovi Bora i Nedžad i prijatelj sada nažalost pokojni Vrankić). Bilo je izvrsno!
I zar ne bi bilo ljepše danas otići na Slapove Krke (slika na početku)!
